Muške mudrosti
“Mrzim cure koje se stalno šminkaju i kinđure naušnicama, stalno misle samo na krpice. Podsjećaju me na moju mamu.”
Tako će desetogodišnji klinac, dosađujući se pod školskim odmorom i promatrajući desetogodišnju djevojčicu koja se divi svom odrazu u malom ogledalcu i cmokće usnama nakon nanošenja šljokasto-rozog Lipbalma. Zabacila je zlaćanu kosicu da se bolje vidi veliki ring naušnice.
Klinac se dosađuje jer je u kazni, jer mu je zabranjeno da se makne iz klupe. Klinac je u kazni zato jer je bistar, pun ideja i bez dlake na jeziku. To može povrijediti neke nježne dušice, pa odrasli zabranjuju dječaku sve redom, mada im uvijek izmami osmijeh i znaju da je lima u pravu. No odrasli smatraju da neke istine ne valja uvijek izreći na glas, a ponekad im i odgovara ignorirati ih namjerno.
Meni je drago da se moja djevojčica voli družiti s dječacima koji govore istinu i s 10 godina vole cure koje znaju uhvatiti loptu, baciti ju ili šutnuti “muški”. Super im je zajedno igrati graničara ili nogomet, super im je pričati viceve, komentirati stripove, slušati glazbu. Super im je razmjenjivati “istine” o svijetu oko njih.
Voljela bih da i nakon graničara ostanu prijatelji ili postanu nešto više, u svakom slučaju bih voljela da (p)ostanu ljudi koji su u stanju pogledati istini u oči i stoje s obje noge čvrsto na zemlji.
Uz to, bilo bi divno kada bi si djevojčice, djevojke i žene ponekad priznale da i muškarci mogu izreći pokoju mudrost i da itekako mogu biti u pravu. Zapravo, taj misterij muško-ženskih odnosa uopće ne bi postojao kada bismo bar povremeno slušali jedni druge. Ja volim poslušati i male dječake. I mali ljudi su u stanju izreći velike mudrosti.
Istom temom iz malo drugačije perspektive bave se i “Djela“.
9 Comments
Comments RSS TrackBack Identifier URI
Leave a comment
Dva posta u kratko vrijeme.
No ovdje je jedan drugi problem - a taj i nije tako neobican. Djecaci su u toj dobi jos sasvim zaigrani. Curice pocinju zanimati neke druge stvari.
Tako da on trazi partnera za igru, a mala sa lipstickom premda nesvjesno, pocinje pripremu za trazenje partnera.
Zato ce on za koju godinu totalno poblesaviti za balavicama poput nje i trebat ce mu neko vrijeme da se vrati svojoj tvrdnji boldanoj crveno. Ako ikad …
Neutrino, krivo.
Za nakinđurenim balavicama i nebalavicama se slini uvijek, ili se ne slini nikad. Jednako kao što djevojčice ili postanu nakinđurene blesače zauvijek, ili to ne postanu uopće.
Dubina duha - svog, kao i pronađenog kod drugih - se doista razvija vremenom, no iz nekakvog sjemena mora izrasti. Pa ako tog sjemena nema, onda ga nema i zalud su svi komentari sa strane, koliko god pametni bili.
Master, lijep tekst (više ni ne dodajem obavezni - kao i uvijek
). No žao mi tog dječaka. Taj će se napatit u životu.
U pravilu su mnogo sretniji oni koji sline za kinđurenjem.
Priroda je čudo jedno, dečki moji. Konkretno, ta je curica balavija, nezrelija i zaigranija od dečkića-promatrača. Dečkić kuži da klinke po časopisima gledaju stričeke, glumce, pjevače koji su često i naša generacija. Pritom komentiraju kakvi su komadi (degutantno). Malome je sve apslutno jasno i taj me klinjo fascinira. Kad stane s loptom, zna izvaliti takve stvari da se naprosto smrzneš i zamisliš.
i to nije uvijek nogomet. Mala traži slatkog klinca o kojem će pričati drugim curicama i hvaliti se. Peh je u tome da je taj slatki klinac, najpopularniji dečko u razredu, upravo taj klinac koji potpuno nezaigrano razmišlja. One smatraju da je “nemoguć i neodoljiv”, treba ga samo zavesi i “malo promijeniti”. I opet mali sve to kuži i povjerava se - najboljoj prijateljici! Curice bi “prijateljicu” najrađe izbrisale s lica zemlje, ali ju pozivaju u “šminkeraj” ne bi li izvukle od nje što mali frajer priča tj. u koju se od njih zaljubio 
Kvaka je u tome da klinka samo oponaša obrasce ponašanja odraslih (žena), a mali razmišlja. Tko je tu nezreliji?! Onda dalje: mali zapravo traži prijateljicu, partnericu (naravno za igru - u njegovom stilu: “pa kaj vam je, još mi se niti jajca nisu spustila!”
Tako to nekako izgleda počne, pa se vrti cijeli život
Poanta ove moje pričice je zapravo da mnogo muškaraca “stavljanjem u kaznu” zapravo nauči šutjeti. Niti su blesavi, niti su nezreli, niti bezuvjetno počnu prihvaćati nametnuto. Jednostavno nisu toliko lajavi kao žene, šute i misle si svoje.
.
Poanta je da i muškarci (valjda već kao dečići) pokušavaju sebi naći partnericu, žensko biće s kojim dijele i neke druge interese osim seksulanih. Naravno da je “dobar komad” uvijek poželjan, ali to je daleko od svega što normalnom muškarcu u životu treba.
Žene bi isto - da on spremno priča o krpicama, filmovima, štatijaznam čemu. Ali odbijaju same pričati o “lopti”. I okrutne smo jednako kao i muškarci: i mi bi komada. I muškarcima je postavljen “filmski” standard - laž je da su žene patnice jer se od njih previše očekuje u pogledu izgleda. Jednaki smo.
To je sve tako jednostavna šema. A svima nam je izgleda draže praviti se “nevješt” i “patiti”
Vječna tema, Mastermind, prije koju godinu sam poprilično raspravljao o tome na forumima. And guess what? Nema tu rješenja. Svaki dečkić i svaka curica podložni su brojnim utjecajima. Ponajprije roditeljskom. Onda škole. Onda okoline. Pa onda medija. Tim redom bi trebali ići prioriteti u nekom idealnom slučaju. Možda i ne sasvim idealnom ali bar u onom u kojem su roditelji koliko-toliko funkcionalni. Međutim, kako mi se vidi, entropija je značajno na djelu i redoslijed prioriteta je danas uglavnom potpuno obrnut.
Nema smisla raspravljati o muško-ženskim zabludama, bar ne za nas koji smo već odavno prošli to razdoblje u kojem su klinci iz tvoje priče. Mislim, ne možemo puno šta napraviti u smislu mijenjanja stavova odrasle populacije. Ali možemo biti funkcionalni roditelji i pomoći našim potomcima da ne upadnu baš u sve one zamke u koje smo mi upadali, iz kojih se mnogi nikad nisu iskobeljali. A u tu funkcionalnost ne spada ono tipično “Nemoj ovo, ne smiješ ono …” jer, naravno, čim ih lupi pubertet od našeg autoriteta neće ostati ni A. Ali koliko god nam oni poricali naš autoritet, ipak će uvijek jedno oko držati na nama i tražiti u nama “role model”, uzor. I jedino tako ih možemo odgajati. I, da - biti uvijek spreman pružiti pomoć, onda kad ju zatraže.
Ja sam u sebi ponosan kad vidim moju četvrtašicu kako okrene šiltericu naopako, šiltom na zatiljak, pa sa susjedovim klincem igra nogomet na livadici iza kuće, ili kad izađem na balkon a ona mi domahne s vrha oraha u dvorištu, ali i kad vidim kako je s prijateljicama napravila dućan pa se igraju kupovanja. A posebno me razveselilo kad mi je rekla da su joj barbike skroz glupe i da se radije igra s ninja kornjačama, samo to ne smije reći prijateljicama jer bi joj se rugale. Dijete je ukapiralo par stvari: prvo - da se ne želi uklapati radi samog uklapanja; drugo - da različitost može biti prezrena u društvu; treće - da različitost vrijedi cijene koju će ti društvo naplatiti. Jer, koliko vidim, još uvijek se igra kornjačama.
E sad, ako ona uspije donekle zadržati tu svoju različitost, tu svoju individualnost, i nakon što proživi tropski uragan zvani pubertet, ja ću se smatrati uspješnim ocem. Jer sam u svom mikrosvemiru uspio okrenuti vektor entropije u suprotnom pravcu. A mnoštvo malih vektora se može lijepo zbrojiti u jedan veliki, ako su koliko-toliko paralelni.
Unbeliever, tri puta zaredom sam pročitala komentar (i nakon svog ću opet) - toliko je dobar. Toliko je baš u pravom smjeru i nemaš pojma koliko si pogodio (znao) baš sve što mi se mota po glavi u pozadini gornjeg epizodnog tekstića.
Stvar je baš u toj različitosti i kako je teško nositi se s njom. Moja pričica je stvarno samo mala kapljica u rijeci svakodnevnih razgovora s mojom četvrtašicom. Njoj čak i nije tako teško nositi se s odrastanjem, skopčala je zapravo da se ne vrijedi boriti za naklonost ljudi (djece) koja i njoj samoj baš i ne odgovaraju previše, a sve samo da bi se izbjegle neugodne situacije, podbadanja i izrugivanja (a radi čega?!). Možda je teže meni, još uvijek sam uvjerena da bi trebali biti samo klinci, neopterećeni i veseli. No svijet odavno ne funkcionira tako.
Tu ću sada stati. Pozabaviti ću se u jednom tekstu s temom nadarene djece (dakle opet drugačije, jakih individualaca) i zbog čega i njih društvo pokušava ispljunuti kao strano tijelo. To me strašno muči i žalosti.
Samo još: bravo tata i pusa tvojoj četvrtašici
Eh sad.. ako kazem da nisam nikada nikome od klinaca nista slagao.. oces li mi vjerovati? cak sam za cijepljenje, neko koje boli, rekao maleckoj da ce je boliti nakon sto su i doktor i mama rekli da nece nista boliti.. od tada mi klinka sve, ali bas sve vjeruje.. e sad treba znati i granice gdje iskrenost prelazi u nepristojnost ali to je oet druga prica… a tek mali… taj se uvijek lijepi za cure… netko ce reci da je to zato jer nema mame u obitelji, drugi zato sto odrasta sa dvije starije sestre, ja sam najbilizi tome da je zenskaros u genima, hehe… inace, ko mu pokusa prodati bilo kakvu pricu koja beu problema prolazi kod desetogodisnjaka, gadno se opece.. ne treba ih sprijecavati da misle, nikako… di si ti? ne vidim te kod mene dugo…
Mudre su to male glave. Neopterećeni onim što odrasli upražnjavaju u svom životu, još ne znajući sve načine izbjegavanja istine, “ošinu” u sridu.
Sjećam se jednog slučajnog ručka kod prijatelja i stola za kojem su bili kćer i dva sina. Najmlađi sluša kako mi razglabamo najnoviji problem moga proizvoda (pčelarske vage, samo da se pohvalim), i “provali”:
- Zajeban si ti igrač!-
Smijali smo se petnaestak minuta, a ja ga i sada, par godina kasnije, bockam sa tom izjavom koja je meni bila kompliment
Njihove prečice u razmišljanju su moguće samo u tom dobu. Kasnije, za takve koji razmišljaju u prečicama slijedi etiketa “zbunjenoga”, “čudaka”.
Njihovo doba je doba čuđenja… kada se prestaneš čuditi postaješ “stariji” i umireš.
Volio bih se vratiti još koji put…meni je bilo dobro ;-))
Nemreš - pa nema me ni kod mene
A čuj, vjerujem da nisi slagao, a po pitanju odnosa povjerenja to je kamen temeljac. Ja do toga jako držim i ne odstupam, makar istina ispala bolna.
Sad ove doktorske situacije: dođemo limačica i ja na vađenje krvi prije upisa u školu, urla dečkić od kojih 11-12 godina iz petnih žila. Sjedne moja na stolac, malo čudno gleda klinca, ali joj pažnju zaokupi sestra koja zabija iglu. Mala je fino kul gledala i komentirala kako se krv puni u epruvetu - a laboratorijski svijet nije mogao doći k sebi od čuđenja. Ništa specijalno, osim što smo prije otvoreno razgovarale o tome kuda idemo i što će se tamo dešavati. Sasvim jednostavno.
Borgman - klince jedino ipak u određenoj dobi treba naučiti kada (među kojim ljudima) im je bolje da prešute. Ne veseli me to, ali vidim da je ipak neizbježno. Naime, ja sam ta koja prečesto ne prešućujem i baš me zabole
Jedino važem kada su u pitanju stvarno bitne stvari, a tričarije izbjegavam komentirati van “moje ekipe”.