Sloboda, što je to zapravo?

Ovaj tekst skrivili su aktualna hrvatska ulična događanja, rasprave o nevaljalosti suvremenog školstva, argumentacije kako je ono ipak znatno bolje od šuvarovštine i jedna informacija koja je ovih dana osvanula u raznim medijima.

Te se teme “vječno” provlače kroz dnevno politikanstvo, uočene probleme kao da nitko nigdje ne rješava sustavno, a nisam niti primijetila da se u cijelu priču itko dosjetio ubaciti pitanje koncepcije suvremenog demokratskog društva i prava na osobnu slobodu.

Prvo je sama definicija slobode pojedinca tema za sebe. Površno i pojednostavljeno: moja osobna sloboda je pravo na odabir. Odabir svega: gdje ću živjeti, što ću raditi, u koga ću se zaljubiti, u što (ili koga) ću vjerovati. Nama je uglavnom za osjećaj zadovoljstva najbitnija naša unutarnja autonomija, mogućnost da bez ograničenja djelujemo prema vlastitom razumu, da ostvarimo sebe sukladno svom sustavu vrijednosti, sposobnostima i afinitetima. Dalje u filozofiju nećemo. Polako se od sebe odmaknimo do Deklaracije o ljudskim pravima, koja u biti slobodu definira kao slobodu od i slobodu za. Dakle, moje je ljudsko pravo ili sloboda da me nitko ne prisiljava na nešto i da imam slobodu odabrati nešto.

Kako smo sad navodno odgovorili na pitanje što je to osobna sloboda, idemo se pozabaviti našom informacijom, a ta je da za prosperitet jednog društva nedostaje sasvim određeni profil ljudi tj. radna snaga. Društvo traži inženjere, stručnjake u prirodnim zanostima. Analitičari se pitaju što učiniti da se što više mladih ljudi privuče na studije, ali ne bilo koje, vać sasvim određene. Sve to naravno nije specifikum nekog određenog društva (države), već zapravo postaje globalna kvaka 22.

Pitam ja sad vas, bi li vam išta značila informacija da vam je kao strojarskom inženjeru ili informatičaru zajamčena ekonomska sigurnost tj. zaposlenje? Biste li odustali od svojeg poetski i humanistički nastrojenog sebe i počeli marljivije rješavati matematičke jednadžbe i naprosto se zaljubili u fiziku? Možda razumski i biste, no riskirate da se dovedete u sukob sa svojim pravim JA i izložite stalnoj frustraciji. Očito da ljudi inzistiraju na svojoj osobnoj slobodi, pravu na odabir obrazovanja i profesije. To nam je normalno, samo po sebi razumljivo. Naravno da nema teoretske šanse niti da nas vlastita mama uvjeri da je bolje (pametnije ?!) studirati strojarstvo od prava ili sociologije. I dobro je da imamo takve obrambene mehanizme, jer na kraju krajeva, od 100 ljudi 5 ih je doista za strojare, niti jedan više ili manje. Ali koliko je realno očekivati da društvo može funkcionirati ako ga čine individualci orijentirani samo na ostvarenje svoje autonomne slobode?

Individualizam je još od 60-tih, od generacije X jako in. Svi se furamo na svoju osobnost, socijalističko neimarenje za društvenu dobrobit je fuj. Da se razumijemo, ja sam X, ja sam individualac, moja furka je “biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj” i ja sam društveni partibrejker. Kod individualizma ima jedna kvaka: ne odustajemo od toga da od društva (države, politike) očekujemo da stvori preduvijete za ostvarenje naših osobnih sloboda. Društvo je to koje treba brinuti da imamo izvor prihoda (radno mjesto), da privreda funkcionira kako bi funkcioniralo sve ostalo tj. kako bismo mogli birati svoju zabavu, potrošnju i apsolutno sve što nam se prohtije. Nedobog ipak da država brine da svi segmenti društva klapaju – jer tada nema slobode, to je diktatura. Ipak joj prepuštamo da brine o nekim segmentima društva, a redovito je taj segment školstvo. Ispalo je da to baš nije najsretnije rješenje, jer privatni kapital stvara svoja pravila, on je zapravo tržište za školovane i neškolovane i jednako tako upravo od države očekuje da isporučuje
ljudski kapital koji mu je potreban. I tu počinje vrtnja u zatvorenom krugu. Banalizirajmo opet malo: individualac želi mobitel, ali nije spreman investirati znanje, već samo novac kako bi ga posjedovao i osjećao se slobodnim u ispunjenju svoje želje. Više je individualaca koji žele, a premalo onih koji ostvaruju želje. Osim toga, ponestaje novca jer se njegova zarada nudi upravo u proizvodnji mobitela, a ne u paleontologiji, pa to tumačimo kao ograničenje vlastite slobode. Tražimo nešto što zapravo nismo sposobni isporučiti, uopćeno gledano. Apsurd nad apsurdima!

I šta ćemo sad s tim poremećajima, s ignoriranom činjenicom da je društvo upravo skup individualaca tj. pokušaj da se uskladi suživot idividua (eto mi nove savršene definicije društva, ha!)? A ništa, ja ću samo još malo pametovati. Prvo: doista slobodna je tek šačica ljudi koja je imala ludu sreću da im se par stvari u životu poklopi, da izvši par dobrih odabira bez prevelikih kompromisa koji bi ih odveli u frustraciju. Drugo: nikakve slobode i individualizma nema bez ekonomske neovisnosti. Potpuna ekonomska neovisnost naravno ne postoji, no postoji u relativnom smislu, ali ipak dovoljnom da si priuštite taj svoj (precijenjeni?) individualizam. Treće: demokracija koju danas smatramo najprihvatljivijim i najslobdnijim društvenim uređenjem u kombinaciji sa privatnim kapitalom koji je zapravo jedina prava moć i sloboda je smijurija nad smijurijama. Ništa čime bi se čovječanstvo trebalo beskrajno ponositi. Za kraj: šteta što neću živjeti bar 250 godina da ipak vidim kako će se ta cijela smiješna priča dalje razvijati. A baš bih voljela znati! Ideja – bilo tko, itko?